Drugari, hvala na čestitkama

Nek vam se lepe želje još boljim vrate.
O ksenonima se razmišlja, isto i o čipu (tu sam skroz u rebusu - da l' mi uopšte treba), a i ostale sitnice će se rešavati čim slobodno vreme dozvoli.
Dakle, trenutno sam na putu (praznik) a nisam ponela fotoaparat (dslr), tako da neću da slikam telefonom (na telefonu hromirano ispada sivo, metalik srebrno=svetlosivo, crno=tamnosivo). Za par dana ćemo odraditi dubinsko pa idu fotke enterijera

i eksterijera.
Stay tuned
A sada gostujući komentar mog dragog:
Deset i po godina sam vozio eskorta.
Pre toga, moja porodica je imala vozni park koji je otprilike išao ovako: kec kec kec varburg kec... Onda je naišlo vrlo pogano vreme, student si i obreš se u suzuki samuraju. Pritom si naklonjen nestajanjima u divljini. Zgodan auto, može da prođe svuda, možda nema mesta za više od sitnijeg suvozača, ali šta sad.
I onda eskort.
I deset godina kasnije, mondeo.
Poređenje ova dva nije lako.
Eskort je za svoje vreme bio solidna mašina. Okej, jes' prešao malo više i jes' svakih 12 dana trebalo menjati španer kvačila i silen blokove i baš je bilo zgodno što živim na nizbrdici jer zimi nije bilo šanse da se upali bez gravitacije (ovo smo sredili pred sam kraj karijere)... ali je bio solidna mašina.
Toliko solidna da je moj kum pri prvom susretu s eskortom oduševljeno izjavio: „jebote, ovo je k'o F-15!“
(Inače je zaluđenik za borbene avione.)
Kako su godine odmicale, tako sam sve više shvatao da je moj kum bio potpuno u pravu. Eskort je bio kao borbeni avion.
Pravo stanje se krilo od svih; održavanje je koštalo da te bog sačuva, svaki kvar te je prizemljivao. Svaki odlazak na put je bio neizvesan, nikad nisi bio potpuno siguran da ćeš se vratiti na isti način na koji si otišao. Grmljavina motora u kokpitu, vibracije školjke pri većim brzinama. A tek obilaženje, pa to je bio čist dogfight, uvlačenje neprijatelju u dupe i čekanje pravog trenutka da se ispališ kao raketa, onda moljenje boga da se preticanje završi pre nego što te obriše raketa iz suprotne trake.
I onda mondeo.
Mondeo... mondeo je auto koji od vlasnika pravi šizofreničara.
Ponajviše zato što je UŽASNO DOSADAN.
Najpre, ima sve. Ne ostaje ti ništa što bi poželeo, nemaš šta da maštaš o tome kako bi ti sad... da on sad može. Može. To je to. Ništa ne ostaje maštanju i željenju.
Onda, vožnja. Namestiš onaj tempomat, on drži brzinu. Na putu od 150 km sam držao nogu na papučici gasa dobrih deset minuta. Bruto. Kroz krivine kako hoćeš, kao po šinama. Dosadno, smara. Uzbuđenje brzine? Imaš utisak da stojiš, niti trese niti se čuje. Jedino te nervira što svi oko tebe iz nekog razloga stoje ili se vuku. Obilaženje? To je tek smešno. Samo dodaš gas – ne gaziš ga – i preskočio si onog koga si hteo da obiđeš i još dvojicu koji su se slučajno zatekli trista metara ispred. Od eskortovskog adrenalina nema ništa. Da je menjač automatski, išao bih autobusom i čitao bih novine a šofer bi se dosađivao tom nezanimljivom vožnjom, bez uzbuđenja i izazova. To… to bi bilo kao igrica u kojoj iz nekog razloga ne smeš da praviš baš nikakve gluposti.
I povrh svega, šizofrenija. Zašto?
Jer mondeo od tebe pravi dvostruku ličnost.
Onu za volanom, koja se dosađuje nemanjem izazova. I onu koja je izašla iz kola i onda se razmišlja da li da na šoranje ode mondeom (krug od bar 20 km) jer jedva čeka da opet sedne i vozi!