Grand Motors banner
Auto otpad Sole banner Led Shop banner
Knežević Enterijer banner Faber auto delovi banner

DeTomaso Pantera

Moderator: ace1

Odgovori
Avatar korisnika
Talladega_500
Yankee
Poruka: 11193
Član foruma od: četvrtak, 4. jun 2009. u 03:16h
Lokacija: Helloooo Wisconsin!

DeTomaso Pantera

Poruka od Talladega_500 » utorak, 25. avg. 2015. u 02:32h

Nije bas 100% Ford, ali Fordova mehanika + objasnjenje kako je Ford postao vlasnik Ghia.

Svima nam je poznata priča o nastanku Forda GT40 nakon neuspelog pokušaja Američkog proizvođača vozila da kupi Ferrari, ali ovaj legendarni trkač sa LeMansa nije bio jedini automobil 1960tih godina koji je nastao zbog osvete. Krajem 1960tih godina, nakon što nije uspeo da kupi Lanciju i Alfu Romeo, Ford je odlučio da im se osveti tako što će, u saradnji sa Argentinskim biznismenom, proizvesti sopstveni super-automobil. Donosimo vam istoriju DeTomaso Pantere.

Početkom 1960tih godina Ford je započeo veoma ambiciozan trkački program pod "Total Performance" strategijom. U roku od nekoliko godina kompanija je dominirala u gotovo svim takmičenjima u kojima je imala predstavnika, kao što su NASCAR, Indy, Baja, reliju i raznim serijama sportskih automobila. Međutim, uspesi su uglavnom postignuti na domaćem tržištu, a sa izuzetkom nekoliko pobeda Mustanga u Britanskoj seriji turističkih automobila (BTCC), Ford se nije mogao pohvaliti identičnim uspesima i na globalnom nivou. Iz navedenog razloga Ford je odlučio da kupi Ferrari, tada najpoznatijeg proizvođača egzotičnih automobila i kralja u gotovo svim takmičenjima. Dogovor je već bio postignut, ali se Enzo Ferrari predomislio u poslednjem momentu kada je saznao da bi imao ograničen trkački budzet i odlučio je da proda kompaniju koju je osnovao Fiatu. U znak osvete, svetlost dana je ugledao Ford GT40, koji je, posle problema da se uklone rane bolje, uspeo da pobedi LeMans 24 sata trku, tada najveću i najzahtevniju trku na svetu, čak četiri godine za redom. Ford je takođe imao i veliku saradnju sa legendarnim Carroll Shelbyem, čiju je Shelby Cobru pokretao upravo Fordov motor, a Cobra će da stekne kultni status i osvoji sve šta se moglo osvojiti tokom 1960tih godina. Međutim, do kasnih 1960tih godina situacija se polako počela menjati. Posle pobeda na LeMansu, Ford je shvatio da je vreme za promene i želeo je da posveti budzet nekom drugom takmičenju. Kompanija je pregovarala prvo sa Lancijom, a kasnije i Alfa Romeom, uz želje da se oproba i u reliju i Formula 1 šampionatu, ali u oba slučaja vlasništvo je preuzeo Fiat. Veza sa Shelbyem je takođe počela da slabi jer se Carroll želeo povući iz auto sporta i posvetiti mirnijem životu, pa je već tada bilo jasno da kraj za Cobru stiže, kao i Shelby Mustange. To je označilo da Ford više neće imati egzotični automobil, makar po pitanju motora, i krenuo je da traži novog partnera sa kojim bi nadmašio Chevrolet Corvette i Italijane.

To nas dovodi do glavne osobe iz ove priče, Argentinskog industrijalca Alejandro DeTomaso, rođenog 1928 godine u Buenos Airesu. Nakon što je stekao ime u lokalnim šampionatima, Alejandro odlučuje da preseli u Italiju 1955 godine odakle je njegova familija poticala. Dok neke priče kažu da je to uradio jer je želeo da poboljša svoju profesionalnu karijeru, druge priče kažu da je ustvari pobegao jer je za njim tragala policija nakon plana da ubije Argentinskog predsednika Juan Perona. Mladi Alejandro odlučuje da se zadrži u Modeni, a uskoro dobiva posao kao vozač za Maserati u Formula 1 šampionatu. U 1957 sezoni on je vozio samo jednu trku, koji je završio kao deveti, a ponovo se vratio dve godine kasnije kada se za volanom OSCA povukao sa jedine trke u kojoj se oprobao u sezoni. Shvativši da auto sport ipak nije za njega, Alejandro odlučuje da se posveti porodičnom životu i uskoro stupa u brak sa Amerikankom Isabel Haskell. Ona je dolazila iz veoma imućne familije i Alejandro uspeva da nagovori njenog brata da investira u novu kompaniju, DeTomaso Automobili Spa, koja je osnovana 1959 godine sa sedištem u Modeni i sa ciljem da proizvodi trkačke automobile. Iako je Alejandro bio predsednik kompanije, njen vlasnik je bila Američka kompanija Rowan Controls Inc, koja je pružila investiciju. Ovaj potez će se pokazati punim pogotkom i tokom 1960tih godina Rowan Controls će da postane vlasnik čuvene dve Italijanske dizajnerske kuće, Ghia i Vignale, sa kojima je Alejandro komandovao.

U svakom slučaju, Alejandro je stekao prvu vezu sa Fordom 1963 godine, kada je razvio model Vallelunga sa centralno postavljenim motorom i obratio se Američkom gigantu za pomoć sa motorom. Ford je isporučio 1.5L motor sa 104 ks iz modela Cortina, a tokom pet godina proizvodnje je prodato 54 primerka. Nedugo posle toga, DeTomaso je razvio prototip školjke buduće Cobre, ali ovaj projekat nikada nije ušao u serijsku proizvodnju nakon odluke Carrolla da krene u saradnju sa Britanskom firmom AC Cars. DeTomaso je ipak odlučio da iskoristi znanje i određene delove mehanike da razvije svoj novi automobil Mangusta, a pokretao ga je Fordov V8 motor od 289 kubnih inča (4.7L) sa 306 ks iz Mustang Shelby GT350. Mangusta će da opstane u proizvodnji do 1971 godine, a do tada će biti prodato 401 primerak. Za razliku od Vallelunge, Mangusta je privukla veliku pažnju medija. Prelepi Italijanski dizajn i moćni Američki motor su delovali kao dobitna kombinacija, ali kada se pročula vest o lošem kvalitetu, prodaja je iznenada pala. Sredinom 1960tih godina, Italijanski imigrant Lee Iacocca postaje predsednik Forda za Severnu Ameriku i počinje sa planom o novom automobilu koji bi predstavljao Ford sa uglednom ne samo na ulicama već i na svetskim stazama. Iacocca je zatražio od DeTomasa da razvije automobil sličan Mangusti, ali sa modernijim Američkim big-block V8 motorom. Već krajem 1969 godine veliki broj Mangusti je uvezen u Severnu Ameriku sa ciljem da budu proučeni i da inženjeri uvode da li je spomenuti plan realan. Pored novog automobila, Iacocca je imao razlog za saradnju iz još jednog razloga, a on je ležao u spomenutim Ghia i Vignale dizajnerskim kućama, pa je ovaj legendarni Italijan želeo da iskoristi njihovo znanje u razvoju budućih Ford, Mercury i Lincoln modela. Iz tog razloga, Američki gigant je, 1970 godine, kupio 80% obe kompanije, a Alejandro i Iacocca su delili poziciju na vrhu.

Za dizajn novog automobila, za koga je odlučeno da će se zvati Pantera (Italijanska reč za panter), se postarao Amerikanac Tom Tjaarda (njegov otac, John Tjaarda, je dizajnirao 1936 Lincoln Zephyr, prvi Američki uspešni aerodinamični automobil), koji je tad radio za Ghia, a zvanična premijera je usledila na salonu automobila u Njujorku 1970 godine. Dizajn je u velikoj meri podsećao na raniju Mangustu, ali se mehanika promenila u velikoj meri zahvaljujući nekadašnjem Lamborghinijevom inženjeru Gianpaolo Dallari. Za proizvodnju školjke se pobrinuo Vignale, a DeTomaso bi zatim sklopio ostatak automobila pre nego što bi on bio poslat u Severnu Ameriku u salone. Mediji su imali samo reči pohvale. On su zaključili da Pantera izgleda daleko modernije nego Chevrolet Corvette i da donosi revoluciju po pitanju dizajna i rasporeda težine sa centralno postavljenim motorom. Panteru je pokretao Fordov V8 motor od 351 kubnog inča (5.7L) sa 330 ks, ali kasniji testovi će pokazati da je on ustvari razvijao 380 ks. Pored toga što je bio veoma moćan, ovaj motor je imao još jednu pozitivnu karakteristiku i on je razvijao visok obrtni momenat na niskim obrtajima. To znači da za razliku od većine super-automobila, kojima su bili potrebni visoki obrtaji da razviju snagu, Pantera je bila dovoljno civilizovana i za svakodnevnu vožnju. Ugledni Car & Driver magazin je prvi imao priliku da testira ovaj automobil i zabeležio je ubrzanje do 100 km/h za 5.5 sekundi uz maksimalnu brzinu od 208 km/h. Ford se nadao godišnjoj prodaji od 2,000 primeraka po početnoj ceni od 10,000 dolara, ali zbog problema sa proizvodnjom prve godine je prodato samo nekoliko vozila. Druge godine Pantera je pronašla 130 kupaca, a 1972 godine 1,552. Rani automobili su imali velikih problema sa pregrejavanjem, a dodatni problem je predstavljala i klima koja je retko radila kako treba. Kada se pri tom zna da se motor u Panteri nalazio odmah iza vozača i da je emitovao veliku toplotu, postaje jasno zašto ovaj automobil nije bio idealan za vožnju u toplim krajevima.

Dok su kočnice i ponašanje u krivinama bile solidne, od super automobila koji je trebao da napadne Ferrari i Lamborghini su se svakako očekivali bolji rezultati. Završna izrada je bila izuzetno loša sa jeftinijim materijalima, a zaštita protiv rđe minimalna. Ipak, Pantera je koštala i do 2.5 puta manje nego Italijanska i Nemačka konkurencija, pa je samim tim bila popularna opcija kod kupaca. Ford je bio spreman da se povuče već 1972 godine nakon što je Američka vlada predstavila nove standarde i izduvnim gasovima. U takvim uslovima, kompanija je očekivala velika investiranja u ostatak svoje ponude, pa svakako nije imala novca za strani automobil kao što je DeTomaso. Onda su na scenu stupili Mercury-Lincoln saloni, preko kojih se Pantera prodavala u Severnoj Americi, i zahtevali da ovaj automobil nastavi sa proizvodnjom da bi poboljšao imidz ostalih modela kompanije. Ford je odlučio da nastavi sa proizvodnjom, ali je smanjio kompresiju sa 11:1 na 8.6:1, čime je snaga pala na 255 ks. Novi standardi o sigurnosnim merama su doneli i nove branike, sa kojima je težina vozila podignuta za 45 kg, kada je stigla i naftna kriza narednih godina, čak i Mercury-Lincoln saloni više nisu želeli ovaj automobil. Umesto da investira u potpuno novi proizvod, Ford i DeTomaso odlučuju da predstave poseban GTS paket opreme. On je dodao veće gume, šire branike i sportske grafike, a pažnja je privučena tako što je GTS reklamiran da je dizajniran od strane Ghia. Ovaj plan nije uspeo i manje od 100 primeraka je pronašlo kupce pre nego što se Ford zvanično povukao iz priče. Poslednja godina Pantere sa saradnjom sa Fordom je bila 1974, mada je neprodatih 490 primeraka našlo kupce sledeće godine. U periodu od 1971 do 1974 godine 6,091 Pantere je pronašlo kupce, mada neka mesta spominju značajno manje brojeve (5,233).

To ipak nije bio kraj za ovaj automobil. U ugovoru koji je Alejandro originalno potpisao sa Fordom, on je Amerikancima predao samo DeTomaso ime, dok su dizajn i tehnički detalji i dalje pripadali Argentincu. On nije smeo da prodaje Panteru na Američkom tržištu, ali ga ništa nije moglo sprečiti da je prodaje u ostatku sveta. On je potpisao novi ugovor sa Fordom o isporuci motora i odlučio da ograniči godišnju proizvodnju na samo 20 primeraka do 1980 godine. Pantera se vratila na Američko tržište tokom 1980tih godina, i dalje sa identičnim dizajnom i mehanikom kao desetak godina kasnije, a proizvodnja je povećana na 70-80 primeraka godišnje. Pantera je dobila jedina svoje promene 1990 godine, kada je debitovao novi Fordov V8 motor od 302 kubna inča (5.0L), a konačna proizvodnja će biti zaustavljena 1992 godine. Upravu su ovi poslednji modeli najređi, a veruje se da je prozvedeno samo 41 primerak, od čega četiri Targa modela. Alejandro ipak nije imao razloga za nezadovoljstvo i tokom 1970tih godina DeTomaso je proširio ponudu i na sedan Deauville i kupe Longchamp, takođe sa Fordovim motorima. On se nije zaustavio samo na ovom brendu, a kasnije je kupio i dve fabrike motora (Benelli i Moto Guzzi) i kompanije automobila Innocenti i Maserati. Alejandro se nije dugo zadržao sa nijednom o njih - Innocenti i Maserati su prodati Fiatu, a Ford je postao vlasnik Ghia. I pored toga što je doživeo težak srčani udar 1993 godine, Alejandro je razvio još jedan automobil (Guara) pre nego što je preminuo deset godina kasnije. Tokom 2009 godine, pravo na DeTomaso brend je kupio Gian Mario Rossignolo, koji je želeo da prodaje sedane, kupee i krosovere u godišnjoj cifri od 8,000 primeraka, a iako je proizveden i Deauville prototip na sajmu automobila u Ženevi 2011 godine, ideja je pala u vodu kada je Rossignolo uhapšen zbog prevara. DeTomaso fabrika u Modeni je još uvek otvorena, a danas se bavi restoracijom klasičnim automobila.

Slično kao i kada je bila nova, Pantera i danas nije preterano skupa kao klasični automobil, posebno kada se usporedi sa ostalim egzotičnim automobilima iz navedenog perioda. Cene se obično kreću od 25,000 do 40,000 dolara, što svakako nije visoka cifra, ali zbog nedostatka delova restoracije umeju da budu veoma skupe. Za one koji žele Italijansku eleganciju, ali snagu Američkog V8 motora, DeTomaso Pantera je svakako odlična kupovina. Ako ništa drugo, ona i dalje privlači dosta pažnje svojom pojavom.

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika

Slika
When I die, I want to be buried faced down so that anyone who doesn't like me can kiss my ass.

Odgovori

Povratak na „Fordovi iz USA“